Muslimani u SFRJ
Muslimani u SFRJ
25.08.2024. godine
Muslimani su 1971. godine postali priznati kao jedan od konstitutivnih naroda u Socijalističkoj
Federativnoj Republici Jugoslaviji, zajedno sa Slovenima, Hrvatima, Srbima, Crnogorcima i
Makedoncima. To je bio ključni trenutak u istoriji, od kraja Drugog svetskog rata do raspada SFRJ, a
najistaknutiji borci za identitet Muslimana u tom periodu bili su Hamdija Pozderac i Džemal Bijedić.
Iako se mnogi pogrešno smatraju da je naziv "Musliman" kao narod bio komunistička podvala,
Pozderac i Bijedić su igrali ključnu ulogu u afirmaciji muslimanstva tokom 1960-ih i 1970-ih, kada su
se aktivno zalagali za priznanje muslimanskog identiteta, ali i za jačanje pozicije Bosne i Hercegovine
unutar jugoslovenske federacije.
Proces stvaranja nacionalnog identiteta Muslimana i Bošnjaka bio je znatno sporiji nego kod Srba i
Hrvata. Prvi pokušaj formiranja bošnjaštva, tokom austro-ugarske okupacije, nije imao uspeha. U
okviru prve Jugoslavije, mnogi Muslimani su se izjašnjavali kao Srbi ili Hrvati islamske vjeroispovesti,
dok su neki birali označavanje kao "Jugoslaveni" ili "ostali". U to vreme, političku zastupljenost
muslimanskog naroda obezbeđivala je Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO) koju je
predvodio Mehmed Spaho.
Nakon Drugog svetskog rata, u novoj Jugoslaviji, Muslimani su započeli borbu za priznanje svog
statusa kao naroda kako bi bili ravnopravni sa Srbima i Hrvatima. Husaga Čišić, koji je bio zastupnik u
Skupštini DFJ, bio je jedini koji je 1946. godine glasao protiv usvajanja Ustava FNRJ jer nije prihvaćen
zahtev za priznanje Muslimana kao naroda, što je podrazumijevalo i dodavanje šeste buktinje u grb
SFRJ.
Na popisu stanovništva iz 1948. godine, Muslimani – Bošnjaci i su imali tri opcije: mogli su se izjasniti
kao "Srbi muslimanske vjeroispovesti", "Hrvati muslimanske vjeroispovesti", ili kao "nacionalno
neopredijeljeni". Velika većina se odlučila za opciju "neopredijeljeni", što je bio oblik otpora
asimilaciji i pokušaju da se izgubi specifičnost muslimanske zajednice.
Dakle, kroz sve ove političke i društvene procese, jasno se vidi kako je priznavanje "Muslimana" kao
naroda bio rezultat postepenog razvijanja nacionalne svesti, koji je bio neophodan za afirmaciju
Muslimana kao zasebnog identiteta, odvojenog od Srba i Hrvata, ali i za pozicioniranje Bosne i
Hercegovine kao ravnopravnog entiteta u jugoslovenskoj federaciji.
[Mišljenja i stavovi izneseni u ovom tekstu nisu nužno stavovi Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore]